U ime Allaha Svemilosnog i Samilosnoga
Slava Onome Koji noću prenese Svoga roba od Mesdžidulharāma do Mesdžidulaksāa, a čije smo okruženje blagoslovili kako bismo mu izvjesno Svoje znamenje pokazali – On je Taj Koji sve čuje i Koji vidi sve. (Noćno putovanje, 1.)
Druga po redu mubarek noć, lejletu-l-isrā we-l-mirādž, vezuje se za veliki događaj (mudžizu) u životu Muhammeda, a.s., a to je njegovo putovanje u jednom dijelu noći (Isra) iz Meke u Jerusalem, a potom uzdignuće u najviše nebeske sfere u Allahovu blizinu (miradž). Ovaj veličanstveni događaj zbio se po Allahovoj odredbi kao mudžiza, nadnaravno djelo koje nadmašuje sve ljudske fizičke i intelektualne potencijale da ga dostignu i razumiju. Mudžiza je događaj koji nadilazi i stavlja van snage sve zakone univerzuma, upravo zato da bi Allah pokazao Svoju Moć i Htijenje, da se ostvari Njegova odredba „budi i ono bude“. Mudžize su u primjeru ranijih poslanika bile vidljive, a u primjeru pečata vjerovjesnika Muhammeda, a.s. bile i vidljive i nevidljive (ova o kojoj govorimo bila je takva). Allah, dž.š. ih je darivao tim nadnaravnim događajima koji su potvrđivali istinitost Poruke koju im je On kazivao, a oni je bili dužni prenijeti i objasniti ljudima. Nadnaravnim događajima Allah je Svoje poslanike učvršćivao u Istini, ohrabrivao da istraju šaljući im poruku da nisu ostavljeni, da je njihova misija od Njega Svevišnjega podržana i da ostanu čvrsto opredjeljeni u dostavljanju vrijednosti vjere ljudima. Te mudžize bile su test za one koji su pozivani da prihvate vjeru i moralne principe, pa su im poslanici donosili i te nadnaravne događaje koji se zbivaju po Allahovoj odredbi, kao neoborivi i osjetilni i razumski dokaz u koji se treba vjerovati i bez kalkulacija slijediti. Međutim, i pored toga većina ljudi ostajala je u zabludi, vjerna svom ustaljenom načinu života koji ne priznaje Boga za Stvoritelja, i ne želi da svoje norme ponašanja, djelovanja i poslovanja uskladi sa univerzalnim božanskim načelima istinoljubivosti, pravičnosti, moralne čistote, svetosti i nepovredivosti ljudskog života i dostojanstva i solidarnosti. Kur’an nam govori o toj ljudskoj isključivosti i nenaklonosti Istini pa makar se saopćavali i najočitiji osjetilni dokazi.
„Sve i kada bismo ti spustili knjigu koja na papiru ispisana je i da vlastitim rukama dotaknu je, sigurno bi kazali krivovjerni: „Samo očita magija ovo je!“ (Stoka,7.)
Veliki događaj Isra i Miradž u poslanstvu Muhammeda, a.s., iako je njegovim sunarodnjacima Objavom potvrđen da se dogodio, a on po povratku s tog putovanja prenio im slike i prizore kako one nebeske tako i one zemaljske o kojima nije mogao znati ništa da ih nije lično doživio i vidio, opet većini nije bio dovoljan dokaz da on govori Istinu i da poziva na spasonosni model organizacije društva zasnovan na moralnim načelima. Poslanikovi sljedbenici koji su ga već slijedili i na tom putu već podnijeli ogromne žrtve te bili iskušavani sa svim oblicima diskriminacije, progona, pa čak i otvorenog fizičkog nasilja koje je rezultiralo ubistvima, nisu pokazali ni trunku neodlučnosti u prihvatanju istinitosti događaja koji se dogodio. Najjednostavniji, a u isto vrijeme najubjedljiviji odgovor, kada je bio upitan o tome ponudio je hazreti Ebu Bekr, kazavši: „Ako je to rekao Poslanik, onda je kazao istinu!“
Allah, dž.š. odredio je da se Isra i Miradž dogode nakon vrlo teških godina provedenih u istrajnom dostavljanju Objave, bez posustajanja i malaksavanja, odbacujući svaki oblik nagodbe i kalkulacija sa vladajućom politeističkom elitom plemena Kurejš koja je po svaku cijenu htjela da zadrži dotadašnji društveni sistem u kojem se vrši eksploatacija i diskriminacija ljudi po različitim osnovama, plemenska slava i čast uvijek stavljaju ispred univerzalnih moralnih principa, a vlast i finansijska moć određuju sve društvene odnose.
Muhammed, a.s. je došao s porukom da je Bog Jedan, da nema više bogova, da je Bog Stvoritelj čovjeka, da su svi ljudi od Adema, a Adem je stvoren od zemlje, da su svi ljudi kao zupci češlja (jednaki pred Bogom i pred zakonom), da nacionalno, plemensko i krvno-srodničko porijeklo nema nikakvu prednost, jedini kriterij koji Bog priznaje je bogobojaznost (stalna svijest o Božijem sveprisustvu svakoj našoj misli i postupku) i usklađivanje cjelokupnog života sa ovim nepromjenjivim principima morala i dobročinstva. Ovo islamsko učenje naišlo je na žestok otpor mekanske idolopokloničke sredine, Poslanik je tokom propagiranja vrijednosti ovog islamskog koncepta doživio bezbrojne verbalne uvrede, etiketiranje i optužbe (da izmišlja, da je opsjednut, da je to magija, da je to pjesništvo), te progone- njegovi sljedbenici su u dvije odvojene seobe morali bježati iz Meke pod vlast pravednog kršćanskog vladara Negusa u Abisiniju, a i sam Poslanik proveo je tri pune godine zajedno sa članovima porodica Hašim i Abdulmuttalib u totalnoj blokadi koju su im nametnuli njegovi saplemenici Kurejša. Sve to nije pokolebalo Poslanika i muslimane koji su bili bezrezervno uz njega da pokleknu i da se odreknu onoga što je nagovještavalo slobodu za čovjeka, a pravdu i mir za društvo i čovječanstvo u cjelini. Nedugo nakon bojkota Poslanik je i na ličnom porodičnom planu doživio veliko iskušenje – umrli su mu amidža Ebu Talib, koji iako nije obznanio prihvatanje islama bekompromisno je na sve načine štitio svoga bratića i njegovu misiju, i vjerna supruga hazreti Hatidža koja je uvijek u njega unosila smiraj i spokojstvo, ona bi ga oslobađala briga koje je imao usljed pritisaka i nevolja koje su mu neprijatelji vjere nanosili. U povijesti islama godina smrti Ebu Taliba i h. Hatidže naziva se godinom tuge.Poslanik je izgubio svog zaštitnika i veliku ljubav svoje supruge.
Zlostavljanje u Meki se nastavljalo i pojačavao se prkos islamu od strane njenih stanovnika. Poslanik je pokušao naći utočište u gradu Taifu, gdje je stavnike plemena Beku Sekif pozvao u islam i kod njih potražio utočište i zaštitu, ali su ga dočekali na najgori način. Uvredama i psovkama ponižen, a onda i kamenjem izranjavan plemeniti je Poslanik potražio utočište u bašči u vlasništvu Utbe i Šejbe. Sjedio je u hladu drveta, shrvan tugom obratio se svome Gospodaru u situaciji kada je na najgrublji način odbijen i ponižen.
„Gospodaru moj, Tebi se tužim zbog slabosti moje snage, malenkosti moje moći i prezrenosti koju neki ljudi osjećaju prema meni. O Najmilostiviji, Ti si Gospodar slabih, Ti si moj Gospodar. Kome ćeš me prepustiti?Tuđincu koji će me mrko gledati ili neprijatelju koji će nada mnom vladati. Samo ako Ti nisi ljut na mene, to me ne brine. Ti mene čuvaš od nedaća. Utječem se svjetlom Tvoga lica kojim osvjetljavaš tminu. Učini me dobrim i na ovom i na drugom svijetu, tako da se na mene ne prospe Tvoj gnjev. Ti si Milostiv, pa budi mnome zadovoljan. Nema moći i nema snage osim kod Allaha Svevišnjega.“
Eto u takvoj situaciji koja se činila bezizlaznom, Poslaniku stiže podrška s neba, koja mu kazuje da ga Svevišnji nije ostavio i da On bdije nad njim, iako su ga stanovnici Zemlje ostavili i okrenuli mu leđa. U blagoslovljenoj noći došla je podrška s neba. Poslanik je i dušom i tijelom doživio nadnaravno putovanje iz Meke u Jerusalem gdje će kao imam predvoditi namaz ranijim poslanicima, a potom iz Jerusalema do Sidretu-l-muntehāa (krajnje granice u Allahovu blizinu, do koje je ikada stigao iko od Allahovih stvorenja uključujući i meleke). Počast koja je od Svevišnjeg ukazana Poslaniku obznanila je njegovo ugledno i odabrano mjesto kod Njega, a time je nagovješteno da će misija koju je strpljivo predvodio dobiti svoj sretan epilog; Istina će pobijediti, a laži će nestati.
Poslanik je na Miradžu obradovan s velikim darom i blagodati- obavljanjempet dnevnih namaza koji svaki pojedinačno u svim vremenima ima vrijednost osobnog vjerničkog Miradža (osobnog duhovnog uzdignuća), jer je to direktni razgovor, bez ikakva posredovanja, između Stvoritelja i njegovog odabranog stvorenja –čovjeka, Njegova namjesnika na Zemlji.Namaz je duhovno utočište i pribježište, sigurna luka spasa i odmora. Neprocjenjiv dar koji čovjeka čuva i odgaja. Namaz je sinteza svih propisa vjere, a prva stvar za koju će čovjek biti pitan na Sudnjem danu jeste upravo njegov namaz. Namaz je kao spona između Neba i Zemlje, i između čovjeka i njegovog Stvoritelja, stavljen je u obavezu putem direktne komunikacije između Svevišnjega i poslanika Muhammeda. Namaz je simbol pokornosti i predanosti čovjeka svome Veličanstvenome Stvoritelju.
Na Miradžu su Poslaniku otkrivene i tajne;divni prizori ljudi koji su svojim Bogu pokornim životom zaradili nagradu Dženneta, i strašni prizori ljudi koji su dopali Džehennema, zbog svojih Bogu mrskih postupaka. Poslanik je na Miradžu počašćen surom Fatihom, surom kojom se otvara Kur’an i koja je njegova sinteza, ona je i nabolja dova, dovoljan je putokaz čovjeku. Između brojnih i velikih poruka veličanstvenog događaja Isrāa i Mirādžakoje se daju iščitati i uzeti kao putokaz u prvome redu je ta da Stvoritelj ne ostavlja Svoga roba bez podrške, da mu nalazi rješenjeza izlazak iz poteškoće. Kušnja je ta koja prati čovjeka, kroz nju se preispituje i njegova vjera i moral. Čovjek se mora strpljenjem naoružati, i s čvrstom vjerom, ubjeđenjem i pouzdanjem u Allaha podnositi sve spletke, bez da ga to obeshrabri i izazove kod njega nelagodu. Utjehu nalazi u tome da je Allah uz one koji Ga se boje u svakoj prilici i koji istrajavaju u činjenju dobra.
„Strpi se, a samo uz pomoć Allahovu možeš strpiti se; zbog njih ne žalosti se i zbog njihova spletkarenja ne osjećaj nelagode:
Allah je zaista uz one koji Ga se boje i upravo je uz dobročinitelje.“ (Pčele, 127 -128.)
Allahu Svevišnji u blagoslovljenoj noći Israa i Miradža nadahni nas Poslanikovim primjerom da podnosimo tegobe i kušnje vremena, podari nam strpljivosti i ojačaj u uvjerenju da spoznajemo smisao i suštinu stvari, nedaj da nas obuzima osjećaj beznađa i izgubljenosti, ne oduzmi nam nadu, podari nam Svoju utjehu i uputi Pravim putem. Gospodaru naš olakšaj nam, a nemoj otežati, Gospodari, daj da se razmine na dobro i bude dobro. Amin.
Mostarski muftija
h. Salem-ef. Dedović
