Prije svega, potrebno je imati u vidu da se pojam hidžab koristi, u užem značenju, kao sinonim za pokrivanje glave mahramom, a u širem smislu kao poseban stil odijevanja koji se smatra pristojnim, u skladu sa islamskim normama. Općenito, islamski propisi o odijevanju nalažu da je punoljetna žena muslimanka dužna pred licima s kojima potencijalno može stupiti u brak pokriti cijelo tijelo izuzev lica i šaka. Iz navedenog pravila proistječe da je nošenje mahrame kojom se pokriva glava, izuzev lica, vjerska obaveza (farz) muslimanke. Ona je propisana osnovnim izvorima islama, Kur›anom i Sunnetom. Tako Kur’an propisuje vjernicima i vjernicama da obore poglede svoje i vode brigu o stidnim mjestima svojim, dok se od vjernica traži da ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje (En-Nur, 30-31). Što se tiče Sunneta kao argumenta, poznato je da su muslimanke u vrijeme Poslanika (a. s.), slijedeći spomenutu kur’ansku naredbu, nosile hidžab. Ebu Davud bilježi u svom Sunenu od ‘Aiše (r. a.) da je jednom prilikom „Esma bint Ebu Bekr ušla kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u tankoj odjeći. Vidjevši to, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se okrenu od nje i reče: ‘Esma, kada žensko postane punoljetno, nije dozvoljeno da joj se vidi išta drugo osim ovoga i ovoga’, pokazavši na lice i šake.“
Obaveza nošenja mahrame u islamu, za razliku od nekih drugih religijskih tradicija, nije ograničena na određeno mjesto ili vrijeme (npr. mjesto i vrijeme obavljanja obreda), budući da islam ne poznaje diobu između duhovnog i svjetovnog aspekta života. Prema tome, za muslimanku je nošenje mahrame na radnom mjestu, u javnim institucijama ili, općenito, javnom prostoru jednako vjerski obavezujuće, kao i u njenom privatnom životu.
Iako se nošenjem mahrame prezentira vjerski identitet muslimanke, naglašavamo da ona u islamskoj tradiciji nije shvaćena kao vjerski simbol ili obilježje, niti kao sredstvo islamske misije (da’ve), nego kao sastavni dio vjerskih propisa o pristojnom odijevanju. U deklaraciji Evropskog vijeća za fetve i istraživanja usvojenoj povodom uvođenja zabrane nošenja mahrame u javnim školama u Francuskoj od 2004. navodi se da mahrama nije običan vjerski i politički simbol nego je, zapravo, njeno nošenje „značajan aspekt prakticiranja propisa i učenja“ islama. To znači da se iz perspektive islamske pravne tradicije mahrama može okvalificirati kao prakticiranje vjere i pridržavanje vjerskih propisa koji su priznati oblici manifestiranja vjere, kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi, prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, ustavnom pravu Bosne i Hercegovine i Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Također je potrebno ukazati na to da bi uvođenje zabrane nošenja mahrame uposlenicama pravosudnih i/ili drugih javnih institucija u našoj zemlji bilo neprikladno sredstvo osiguranja neutralnosti sekularne države u pružanju javnih usluga građanima. Naime, zabrana se zasniva na pretpostavci da je postupanje određene osobe neprofesionalno samo zato što nosi mahramu te se njome, prema mišljenju vjerskih autoriteta muslimana, provodi diskriminacija na osnovu vjere i uskraćuju temeljna prava na slobodu vjere i ličnu autonomiju. U ovom kontekstu npr. Evropsko vijeće za fetve u Deklaraciji koju sam spomenuo zastupa stav da nema stvarne proturječnosti između zahtjeva pluralizma i različitosti (koji nalažu mogućnost nošenja mahrame u javnom prostoru) i zahtjeva sekularizma koji ne bi smio služiti kao „izgovor za ozakonjenje ‘strogih zakona’ koji narušavaju najvažnija ljudska prava i slobode, a to su lična i vjerska sloboda“.
Dr. Nedim Begović, docent na Katedri za fikh
www.preporod.com
