Na temelju podataka iz vakufname i narodnog predanja nije teško zaključiti da je vojna karijera Alije Hadžisalihovića bila uspješna, budući da je stekao pozamašno bogatstvo iz kojega je finansirao vlastiti odlazak na hadždž u Mekku, te gradnju legata (vakufa) u rodnoj grudi. Po svoj prilici, hodočašće je iskorstio kako bi posjetio i Medinu, grad Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Narod bošnjački morao je da se bori za očuvanje svoje vjere i slobode od samih začetaka bosanske državnosti početkom IX stoljeća. Borba za slobodu i vjeru nastavila se i nakon što je islam pokucao na bosanska vrata u XV stoljeću. Tako su naši ponosni preci branili svoj dini-islam kako su znali i umjeli. Neki su to činili sabljom, neki perom, neki imetkom, a bogami nije bilo rijetko među hrabrim sinovima Bosne onih koji su svoj din branili sa dvome – sabljom i imetkom poput Ahmed-paše Hercegovića, Gazi Husrev-bega, Husejn-kapetana Gradaščevića aka Zmaj od Bosne, porodica Čengić, Ljubović i drugih; sabljom i perom poput pljevaljskog muftije Mehmeda Šemsikadića ili Zmaja od Sandžaka, Saliha Vilajetovića zvanog Hadži Lojo; perom i imetkom poput Hasana Kafije Pruščaka i drugih alima.
Među svim tim odličnicima bosanskim, što se tiče stolačkog kraja, ističe se Hadži Alija Hadžisalihović sin Hasana, stolački vakif koji je služio islamu sabljom i imetkom. Žalosno jeste da je Hadži Alija Hadžisalihović skoro zaboravljen i od samih Stočana, a o ostalim da i ne pričamo.
Vojni zapovjednik
Malo se zna o životu Hadži Alije Hadžisalihovića, što nažalost nije neobično u bošnjačkoj historiji. Glavni izvor za proučavanje njegove biografije je vakufnama (darovnica) njegovih zadužbina, nastala u ševalu 1148. godine po Hidžri (14.2. do 14.3. 1736. godine).1. Iz nje, između ostalog, saznajemo da je vakif porijeklom iz kasabe Stolac u Hercegovačkom sandžaku, da je u vrijeme gradnje svoga vakufa, tj. džamije i popratnog mekteba živio u Kairu, te da je umro u njemu i ukopan u nekom kairskom mezarju prije nego što su njegove zadužbine završene. Na Ahiret je preselio 1734. ili 1735. godine. Neumorni pregalac Hivzija Dedić zabilježio je i šta kažu narodne predaje iz stolačkog predjela o Hadži Aliji: Predanje o njemu zna samo toliko da je vršio neku vojnu funkciju i bio vojni zapovjednik.
2.Na temelju podataka iz vakufname i narodnog predanja nije teško zaključiti da je vojna karijera Alije Hadžisalihovića bila uspješna, budući da je stekao pozamašno bogatstvo iz kojega je finansirao vlastiti odlazak na hadždž u Mekku, te gradnju legata (vakufa) u rodnoj grudi. Po svoj prilici, hodočašće je iskorstio kako bi posjetio i Medinu, grad Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Prvi mutevelija njegovog vakufa bio je izvjesni hadži Salih koga je bio odredio i kao izvršioca svoje oporuke. Hadži Salih je sigurno bio u tješnjoj rodbinskoj vezi sa našim Hadži Alijom. Možda su njih dvojica zajedno bili na hadždžu, da bi pri povratku Hadži Alija dao hadži Salihu novac za izgradnju mekteba i džamije u Stocu. Zanimljivo je spomenuti da se Hadži Alija u potonjim izvorima spominje pod prezimenom Hadžisalihović. Očito da su kasnije generacije Hadži Aliju na ovaj način povezivali sa hadžijom Salihom koji je bio, kako smo već spomenuli, izvršitelj njegove oporuke, nadglednik izgradnje njegovih zaklada, te prvi njihov mutevelija.
O ličnosti i djelu Hadži Alije Hadžisalihovića takođe ne znamo puno. Tu nam je glavni izvor opet vakufnama, te njegove zaklade – džamija i mekteb, koje i dan-danas postoje u Stocu.
Ćuprijska džamija
Džamija Hadži Alije Hadžisalihovića je sagrađena prije ševala 1148. godine odnosno 14. februara 1736. godine, kako se razumije iz darovnice. Nalazi se tik na lijevoj obali Bregave, 50-ak metara zapadno od glasovite Inat-ćuprije.3 Upravo zbog njene blizine Inat-ćupriji dolazi narodno ime za nju – Ćuprijska džamija. Mahala u kojoj se nalazi džamija nosila je naziv Hamam-mahal, u čast Silahdar Husein-paše koji bijaše podigao hamam u dotičnoj četvrti koncem XVI ili početkom XVII stoljeća.4 No, nakon izgradnje džamije mahala je promijenila ime u Hadži Alijina mahala, kako nas upućuju izvori.
Prvobitni izgled džamije nam nije poznat. Najvjerovatnije se da je bila malehna i bez munare. Iz tariha (hronograma) koji je uklesan u ploču iznad ulaznih vrata stoji da ju je 1179. godine po Hidžri (1765/66 godine) proširio neki hadži Muhamed. Pretpostavlja se da je džamija proširenjem tog hadži Muhameda dobila munaru i sadašnji izgled.
Bregava je u ta prijašnja vremena često plavila dio Stoca gdje se nalazi Hadži Alijin vakuf. Možda je proširenje džamije urađeno nakon jedne velike poplave koja je bila ozbiljno oštetila džamiju. Primjera radi, poznato je da se u novembru 1789. godine zbila velika poplava kada je Bregava poplavila svu Hadži Alijnu mahalu, a time i njegove zadužbine, načinivši veliku škodu.5
Prema priči Stočana, otkako je džamija izgrađena porodica Mehmedbašić vodila je računa o njoj. Tako bi nakon svake poplave i oštećenja džamije dotična porodica opravljala džamiju od dobrovoljnih priloga koje bi skupljala od muslimana Stoca, davajući pritom lično najviše.6
Ratni vihor tokom Agresije na RBiH nije poštedio nijednu stolačku džamiju, pa tako ni džamiju Hadži Alije Hadžisalihovića. Džamiju je minirala i srušila ustaška vlast u Stocu u avgustu 1993. godine. Građevinski materijal odvezen je u korito rijeke Radimlje, u direktnu blizinu šljunkare. Područje i ostaci građevinske cjeline su 2003. godine uvršteni na spisak nacionalnih spomenika BiH. 7 Džamija je obnovljena 2010. godine. Svečano otvorenje je bilo 24. jula 2010. godine. 8
Džamija je građena od tesanog kamena sa četverovodnim krovom nekada pod sada pod crijepom. U unutrašnjosti površine 58 m2 nalazi se nedekorisan mihrab, drveni minber i mahfil u širini džamije. Uz desni zid nalazi se munara oktogone osnove, visine 15 metara. U munaru se ulazi s vana do koje vodi deset kamenih stepenica. Pred džamijom je sofa, te harem (dvorište). Zajedno sa sofom džamija zaprema 127 m2.
U džamijskom haremu nalazi se šadrvan i čatrnja. Šadrvan je za života iz svoje oporuke sagradio i u njega doveo vodu iz Bregave Junuz Mehmedbašić, član časne muminske porodice o kojoj je već bilo riječi. Na osnovu natpisa na šadrvanu doznajemo da je završen 20. oktobra 1935. godine. Za čatrnju se ne zna kada je sagrađena niti čija je zadužbina. Ispred džamije su ranije tekli havuzi (kanali), dovedeni iz Bregave, iz kojih se voda koristila za uzimanje abdesta. Harem džamije krase i čempresi, od kojih su, nažalost, samo tri sačuvana.
Mekteb se nalazio jugozapadno od džamije, između džamije i kuće, čiji su današnji vlasnici porodica Turković. Mualimsku dužnost obnašali su imami džamije. Zatvoren je 1920. godine. Zgrada mekteba je kasnije služila neko vrijeme kao stolarska radionica. Danas se na mjestu zgrade mekteba nalazi lijepo uređena i zasađena bašča.
Prvi imam i hatib džamije bio je u vakufnami spomenuti mula Hasan. Nakon mula Hasana pa sve do 1879. godine, nisu nam poznati imami-hatibi ove džamije osim nekog Ahmed-efendije 1791/1792 (1206. godine po Hidžri)9. Abdulah ef. Šemić je bio imam 1879. godine10. Nakon njega imamsku dužnost su obavljali Ahmed ef. Pitić, Ibrahim ef. Pitić i Muhamed ef. Pitić.11 Džamija je zatvorena u vrijeme Drugog svjetskog rata. Od tada pa do zadnjeg rata kada je srušena, džamija je otvarana samo jednom godišnje, uoči ramazana, kada bi se u njoj proučio mevlud koji je određen vakufnamom hadži Mehmeda Mehmedbašića. Nažalost, ni nakon njene obnove 2010. godine nisu se stekli uslovi da se u džamiji ponovo počne klanjati džuma i beš vakat (pet dnevnih namaza).
Prema vakufnami Hadži Alija je oporučio 1630 groša i predao ih hadži Salihu (već spomenut) iz Stoca koga je imenovao za izvršitelja svoga testamenta (vasijj muhtar). Odredio je da se glavninom novca izgradi džamija i mekteb u Hamam-mahali kod ćuprije na Bregavi. Ostatak je namijenjen da se daje na kamate tako da se prihod troši na opravke vakufa i plaćanje zaposlenih. Nakon završetka gradnje džamije i mekteba, spomenuti hadži Salih je došao u mehkemu (sud) i u nazočnosti Murtez-efendije sina hadži Ismaila, kojeg je postavio za muteveliju radi registracije vakufa, izjavio sljedeće: Hadži Alija sin Hasanov, vakif, tokom gradnje džamije i mekteba je umro u Kairu. Na izgradnju ovih objekata utrošio sam ukupno 1170 groša. Ove zadužbine i ostatak od 460 groša, po želji vakifa, dajem u vakuf i za vječna vremena zavještavam. Određujem da se novac svake godine daje u zajam mjesnim trgovcima, uz jak zalog i jamca, ili uz jedno od ovo dvoje. Novac će se davati na kredit uz 12, 5% kamate godišnje. Prihod će se raspoređivati sljedeće:
– muteveiji tri akče dnevno
– imamu deset akči dnevno
– hatibu jedna akča dnevno
– prvom mujezinu šest akči dnevno
– drugom mujezinu šest akči dnevno
– ferašu i kajimu tri akče dnevno
– za ulje za kandilje tri akče dnevno
– za opravak džamije i prostirku 480 akči godišnje.
Vakif određuje da dužnost imama i hatiba doživotno mula Hasan, a nakon njegove smrti službenik koga postavi kadija pod šartom da je sposoban i dostojan svog zvanja. Dužnost prvog mujezina obnašat će Ibrahim, a drugog Ismail sin hadži Salihov. Poslije njihove smrti mujezine će postavljati kadija. Hadži Salih zadržava za sebe doživotno pravo uprave nad ovom zadužbinom. Poslije njegove smrti mutevelija će biti njegov sin Ismali, a nakon njega onaj koga kadija postavi.
S obzirom da Bošnjaci imaju dugu tradiciju uvakufljivanja, posebice Stočani koji se nakon Mostaraca najviše ističu u Hercegovini, ne treba da iznenađuje da se vakuf Hadži Alije Hadžisalihovića i dalje unapređivao.12 Tako su daljem razvoju Hadži Alijinog vakufa, ako ne računamo već spomenuta hadži Muhamedova dograđivanja, doprinijela, koliko je nama poznato, 13-rica Stočana iz Hadži Alijine mahale. Spomenut ćemo ih shodno godini registrovanja njihovih vakufnama: hadži Mehmed Mehmedbašić (1734 i 1791), Nadžija kći hadži Hasana (1791/1792), neke Fatima i Hatidža (1792), mula Hasan sin Abdulaha (1813), Ahmed Dervoz (1836), Nefsa Redžić (1843), hadži Osman Hodžić (1844), Melća Mustafagić (1850), hadži Husein Behmen (1850), Hatidža Hajdarbegović (1866), Saima Halilagić (1879) i Nazifa Milavić (1879).13
O Hadži Aliji Hadžisalihoviću nije mnogo pisano ne samo zbog oskudne biografske građe, već i zbog našeg hroničnog nemara. On je nepoznat van granica Bosne, zanemaren u samoj Bosni, pa čak i u Stocu, gdje se danas mogu nabrojati na prste oni koji znaju makar ime graditelja džamije smještene u blizini Inat-ćuprije.
Koliko je nama poznato ovo je prva bibliografska jedinica, odnosno članak posvećen Hadžisalihoviću. Ako je Hadži Alija igdje spomenut to se skoro pa uvijek svodi samo na navod da je Hadži Alija Hadžisalihović izgradio mekteb i džamiju pored Inat-ćuprije u Stocu. Jedini svijetli primjer predstavlja Hivzija Hasandedić koji je temeljito obradio vakuf, odnosno džamijsku cjelinu i mekteb koje je podigao naš Hadžisalihović, te pritom spomenuo značajne biografske podatke glede vakifa.14
Uprkos činjenici da je većinu svog života proveo u tuđini, gdje je i preselio, Hadži Alija Hadžisalihović nije zaboravio svoj rodni kraj. Naprotiv, gradnjom džamije i mekteba želio je da u Božije ime zavješta svojim zemljacima objekte koji će im trajno koristiti. Nažalost, spletom raznoraznih nedaća, mekteb danas više ne postoji, dok džamija čak 70 godina više ne služi svojoj prvobitnoj svrsi. Ne samo to. Život i djelo Hadži Alije i danas su nepoznanica, dobrim dijelom zbog nemara naše bošnjačke historiografije, a djelimično i zbog oskudnih izvora o dotičnoj osobi.
Nadamo se da će ovaj članak pomoći u buđenju naše svijesti glede Hadži Alije Hadžisalihovića, i njegovog života i djela, osvjedočenih u njegovom vakufu.
Piše: hfz. Jusuf Džafić
www.saff.ba
