Imami u logorima HVO-a i njihova svjedočenja

Kada su u pitanju imami i njihova svjedočenja treba podsjetiti da su od hercegovačkih imama Sejfo ef. Kajimović i rahmetli Ahmed ef. Biber sjećanja pretočili u knjigu. Kajimović je napisao knjigu „Kuća paukova“, a Biber „Allah je sa strpljivima“. Preporod je u nekoliko navrata podsjećao na izjave Ibrahim-ef. Zlomužice o torturi kroz koju je prošao u Koštanoj bolnici u Stocu.

Svjedočenja imama logoraša

Ibrahim ef. Zlomužica je tjeran da po deset sati stoji držeći ruke iznad glave, da „okujiše“ i klanja, nakon čega je bio podvrgnut batinanju i psihičkom zlostavljanju. Tukli su ga drškom od krampe do iznemoglosti. Kad bi se onesvijestio polijevali bi ga vodom da bi ga opet batinama mogli onesvijestiti. Sve su mu zube polomili. Toli­ko je bio natekao od udaraca da sam sebe nije mogao prepoznati. A tukli su ga i vojnici i civili. “Slobodna Dalmacija” je u povodu njegovog hapšenja objavila tekst pod naslo­vom “Uhvaćen zloglasni Ibrahim ef. Zlomužica i njegova banda”, što i dan-danas na upečatljiv način govori o sprezi zločinaca i vladajućeg režima, jer Ibrahim ef., naprosto nikada nikom zlo, zbog svoje mirnoće i tihosti, nije ni mogao pomisliti, niti je ikada bio sklon fizičkom načinu rješavanja ikakvih nesuglasica.

Iskustvo Kasim ef. Mezita bilo je znatno drugačije. Naime, rahmetli Kasim bio je nadasve odvažan i hrabar čovjek predan principima pravde i pravičnosti i u svakom trenutku pa i u logoru nastojao se boriti za nju. Njegovo svjedočenje nije zapisano. Ostalo je tek nekoliko sjećanja njegovih prijatelja i porodice.

U septembru 1993. g. dok je bio na prinudnom radu na brdu Hum HVO bojovnici iz njegova komšiluka su ga prepoznali, počeli su ga ispitivati o potpuno bizarnim stvarima i tjerati da prizna „navodne krivice“. Šutnja na koju su naišli, jer nije htio ni riječi reći dodatno ih je uzrujala. Tukli su ga uz psovke i tjerali da pusti bilo kakav glas. Rekli su mu da ga neće prestati tući dok makar ne jaukne, dok ne kaže bilo šta. Nije ih poslušao. Slomili su mu nogu, ruku u ključnoj kosti, s jedne strane šest, a s druge sedam rebara.  Nije dopustio da mu slome duh. Htjeli su ga takvog baciti u vatru ili zazidati u gomilu, ali su ga drugi logoraši donijeli i smjestili u školu na Heliodromu. Prisjećajući se toga Ahmed ef. Biber je u svojoj knjizi napisao:„Kada sam sutradan upitao doktora Nedžada za njega, kazao je da je prosto smrvljen i da odavno nije vidio težih tjelesnih povreda.  Male su šanse da preživi, a ne daju mu u bolnicu. “Vidiš”, rekao je, “šta čine kada doznaju da je neko hodža, a ti bi još da javno klanjaš!” Drugo sjećanje na taj događaj s javnosti je podijelio Kasimov sin Merzuk, koji je tada, iako sa 15-tak godina, također bio logoraš na Heliodrumu. Merzuk priča kako su nekog nepoznatog prebijenog čovjeka u krvi i smrtnim bolovima donijeli na Heliodrom i smjesti li ga pored njega. Merzuk je digao  galamu i vrisku govoreći nosite tog čovjeka ovdje leži moj babo. Jedva su mu uspjeli objasniti da to i jeste njegov babo Kasim ef.

Tapija na Bosnu i Hercegovinu

Sudeći prema objavljenom tekstu, rahmetli Ahmed ef. Biber neumorno je bio predan imamskom radu. Naime, nakon dovođenja u Dretelj i njega su smjestili u logorski stacionar sa drugim zatočenim imamima. Ponuđene su im dvije opcije: da idu u inostranstvo ili da ih vrate u logore na području Mostara. Biber je, podjednako zbog porodice kao i zbog saosjećanja sa svojim narodom, odabrao da bude vraćen u logor na Heliodromu. Sve vrijeme insistirao je i kod stražara i kod zapovjednika logora, ne gubeći uludo glavu kad bi osjetio da to može, na prakticiranju vjerskih obaveza. Ostat će zapamćeno da je Ahmed ef. Biber svojim vazovima, potiho i nešto malo glasnije, pomogao brojnim zatočenicima da spoznaju vjeru onakvu kakva je. O tome koliko su Biberovi vazovi bili važni za logoraše javno je posvjedočio Ramiz Tiro u knjizi „Dretelj na vratima džehenema“.  Biber je od čuvara tražio vode da uzme abdest, a oni mu donoseći flašu s vodom kazali: “Evo ti što si tražio, napij se i pomoli se. Nemoj misliti da ti dajem što si ‘odža. Za to bi te najradije ubio, da se pitam, tako bi ti bilo, no naša kršćanska duša je velikodušna, ne može sebi dozvoliti da je mori i proganja ono što je mogla učiniti, a nije“.

U tim riječima sažeta je sva težina psihičkog mučenja i mentalnog zlostavljanja koje će do kraja pratiti logoraše. Na ovakav način pričati o kršćanskom moralu logorašima pred kojima se svakodnevno vrše zlostavljanja i mučenja (neke od njih su tjerali da se krste), pa čak i ubijanja, apsolutno je nepojmljivo zdravom razumu. Biber je od jula do sredine decembra, kada je pušten na slobodu, pogotovo u logoru Heliodrom, uspio organizirati najprije pojedinačno, potom klanjanje namaza u malom džematu. Čak su se nekoliko puta odvažili i s velikom dozom opreznosti klanjali nekolike džume, a navečer na nagovor nekog sufije i organizirali zikr halku.  Biber je do kraja bio svjestan svega šta se i zašto dešava u Bosni i Hercegovini. „Naš hal je posljedica mnogih uzroka. Nema više tajne, hoće da nas pomore i istrijebe, zar ne vidiš?! Što ne uspiju ćuskijama, evo hoće u konc-logorima, po uzoru na Hitlera, ili da nas rasele u najboljem slučaju. I jednim i drugim smetamo. Smetamo im što nosimo tapiju na ovu zemlju Bosnu i Hercegovinu i što smo muslimani”, zapisao je u svojoj knjizi „Allah je sa strpljivima“.

Hasan Eminović

www.preporod.com