U petak 24.11.2017. godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji hutbu je održao i džumu-namaz predvodio direktor Uprave za vjerske poslove mr. Nusret ef. Abdibegović. Hutbu na temu “Imanski i islamski šarti u izgradnji ličnosti i džemata” prenosimo u cijelosti:
– Draga braćo!
Čovjek je stvoren, kako to Kur'an kaže, u „najljepšem obliku“, sa ciljem „izvršavanja ibadeta“, odnosno, robovanja Uzvišenom Allahu, dž.š. Ibadeti, služenje Bogu, se mogu obavljati individualno (munferiden) i kolektivno (džematile). Svaki od spomenutih načina obavljanja ibadeta, ima svoju formu, sadržaj, značenje i suštinu. Shodno postojećem stanju, kod naših vjernika, te uvidom u isto, obavljanje pet dnevnih namaza, zastupljenjije je pojedinačno, mada je vrjednije (efdalnije) i Sunnetom preporučeno klanjati u džematu. Prisustvo i klanjanje u džematu na Bajram-namazu, odražava impozantnu sliku, snagu broja, što ukazuje na vjersku pripadnost ljudi i njihovu tradicijsku i kulturološku svijest. Polazeći od osnove, da je prisustvo na džuma-namazu farz, odnosno, prvostepena dužnost, danas želimo govoriti o džematu džuma-namaza i ukazati na njegovu važnost kroz sintezu imanskih i islamskih šarta.
U rasporedu Kur'anskih poglavlja, a njih je 114, sura El-džumu'a je na šezdeset drugom mjestu. Objavljeno je u Medini, prve godine po Hidžri. U to vrijeme se uspostavljala muslimanska zajednica (džemat) i udarali temelji multikulturalnog društva, te uspostavljali i pravno regulisali odnosi sa drugim, postojećim zajednicama i narodima u gradu Medini.
U redosljedu poglavlja suri El-džumu'a prethodi sura „Saff“, redovi ili safovi, a nakon njega slijedi poglavlje „Munafikun“, dvoličnjaci ili licemjeri. U kontekstu razumijevanja rasporeda i redosljeda sura prepoznajemo dva pristupa; prvi pristup, ukazuje na tendenciju čuvanja, jačanja i snaženja džematskih safova, i drugi pristup, ukazuje na sposobnost licemjera, munafika, da se infilrtriraju u tim safovima, redovima.
Kao cjelina poglavlje ima dva dijela i čine ih jedanaest ajeta. U prvom dijelu sure se govori o poslaniku Muhammedu, a. s., njegovom stilu života, načinu njegova pozivanja i upućivanja u vjeru. Naglašava se kontinuirana potreba čišćenja, pročišćenja čovjekove nutrine, usvajanju principa vjere, jačanje svijesti i savjesti kod ljudi. Na ovim smjernicama Vjerovjesnik je postao Poslanik za sva vremena kao „milost svjetovima“. Trajne vrijednosti njegove misije su: Istina vjere u Jednog Boga (Tevhid), prenošenje Božije objave, kazivanje mudrosti ljudima, te naglašavanje čovjekove važnosti u činjenju dobra, kao i ljudske potrebe za čitanjem, izučavanjem darovane Knjige, Kur'ana. Stoga je on mubešir (donositelj radosne vijesti), nezir (opominjač mudri savjetnik).
Uzvišeni Allah kaže:
)هُوَ الَّذِي بَعَثَ فِي الْأُمِّيِّينَ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَيُزَكِّيهِمْ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَإِن كَانُوا مِن قَبْلُ لَفِي ضَلَالٍ مُّبِينٍ(
„On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi, i drugima koji im se još nisu priključili – On je Silni i Mudri“. (62/2- 3.)
Isto tako, u ovom dijelu sure ukazuje se na životni pogled drugih sljedbenika Knjige, njihovu filozofiju i smisao života, te na opasnost afirmacije isprazne forme, a na uštrb suštine, smisla života i čovjekova življenja na ovom svijetu.
U drugom dijelu poglavlja Džumu'a govori se o ezanu, namazu općenito, a posebno o važnosti i značaju džume. Džuma-namaz se obavlja petkom u podnevsko vrijeme. A petak je u arapskom jeziku dobio ime jevmu-l-džumuati po namazu koji se obavlja na taj dan. Dok se ostali dnevni farz namazi mogu obavljati u džematu i pojedinačno, džuma-namaz se može obavljati samo skupno u džematu. Oni koji budu spriječeni da prisustvuju zajedničkom obavljanju džuma-namaza, klanjaće podne namaz pojedinačno. Ibadeti iz domena Islamskih šarta, kelime-i-šehadeta, namaza, posta, zekata i hadža, potvrđuju vjernikovu praktičnu manifestaciju Islama i jačaju ga na putu prolaska kroz „ovovremenske ibadetske intervale“, što ga dodatno osnažuje u osvajanju, postizanju njegovih „duhovnih stanica“, deredža na putu prema Gospodaru. Tako razumijevamo smisao i poruku pet temeljnih istina vjere.
Uzvišeni veli:
)يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا نُودِيَ لِلصَّلَاةِ مِنْ يَوْمِ الْجُمُعَةِ فَاسْعَوْا إِلَىٰ ذِكْرِ اللَّهِ وَذَرُوا الْبَيْعَ ۚ ذَٰلِكُمْ خَيْرٌ لَكُمْ إِنْ كُنْتُمْ تَعْلَمُون *فَإِذَا قُضِيَتِ الصَّلَاةُ فَانتَشِرُوا فِي الْأَرْضِ وَابْتَغُوا مِن فَضْلِ اللَّهِ وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُمْ تُفْلِحُون(
“O vjernici, kad se u petak na džuma-namaz pozovete, kupoprodaju ostavite i požurite na spominjanje Allaha; to vam je bolje, neka znate! A kad se džuma-namaz završi, raziđite se po zemlji i Allahove blagodati tražite i Allaha mnogo spominjite, da bi ste postigli što želite.“ (62/9-10.)
U navedenom ajetu Allah, dž. š., se obraća vjernicima, dozivajući ih, potvrđuje da su Mu dragi kao „iman sahibije“. Uzvišeni eksplicitno naređuje, a time i propisuje, prisustvo u džematu džuma-namaza. Cilj propisivanja obaveznosti prisustva na džuma-namazu je kolektivno veličanje i slavljenje Allaha dž.š. kroz džemat. Zato Poslanik a.s., veli:
)من ترك ثلاث جمع تهاونا بها طبع الله على قلبه(
„Ko, neopravdano, tri put zaredom, propusti džuma-namaz, Allah će mu zapečatiti srce!” (Ebu Davud,Tirmizi, Nesai)
Poštovana braćo,
vaš dolazak i prisustvo na džuma-namazu je potvrda vašeg imana i znak da su vam duše čule poziv i zov Gospodara, da Njemu robuju i ibadete čine.
Sa stanovišta imanskih šarta koji krase vjernika, a glase: Amentu Billahi, Ve Melaiketihi, Ve Kutubihi, Ve Rusulihi, Vel-Jevmil-Ahiri, Ve Bil-Kaderi Hajrihi Ve Šerrihi Minellahi Te'ala, svjedoči, priznaje i utvrđuje se prihvatanje i usvajanje temeljnih odrednica imana. Imanski šarti su svojom puninom amalgami koji u kontinuitetu povezuju vjerničke duše, a koje nakon imanske osvjetljenosti i ispunjenosti primarno teže jačanju i popuni safova u džematu, odnosno prisustvu u zajednici vjernika. Odsustvo izvan vjerničkog kruga i ostavljanje njegove praznine su znaci slabosti imana, pojedinca i zajednice. Zato se za džemat kaže da je skup vjernika koji je ustanovljen, organiziran, povezan na temeljima predanosti i pokornosti Bogu, sa ciljem izgradnje jake zajednice, svjesnih i odgovornih pojedinaca, čija su srca očišćena i pročišćena.
Srca su potvrda života i mogu biti fizička i duhovna, zdrava i bolesna. Tjelesna ili fizička srca su identičnih oblika, sastavljeni od komora i pretkomora. Aktivna su kroz otkucaje. Kroz njih cirkuliše, kruži krv. Prvi otkucaj tjelesnog srca je znak fizičkog života osobe, a njegov posljednji otkucaj je znak prestanka života i nastanak fizičke smrti.
Duhovno srce je srce vjere, odnosno, potvrda čovjekove vjere, njegovog imana, morala, svijesti i savjesti, nauma i odluke, iskrenosti i predanosti, pobožnosti i darežljivosti, ljubavi i spoznaje gajba. To je srce ispunjeno mudrošću i znanjem o Bogu, Allahu, dž.š., koji okreće ljudska srca kako On hoće i želi. Otkucaji metafizičkog srca su „treptaji“ (ašk), ibadeta i potreba činjenje hajrata, a bolest metafizičkog srca se manifestuje kroz kufr, nevjeru, mržnju, zavist, pohlepu, oholost, laž, škrtost, prevaru, obmanu, griješenje i sl.
Fizičko srce je refleksija, „sjena“ duhovnog, metafizičkog. Ispravno duhovno i zdravo fizičko srce odražavaju ispravnost i uspravnost čovjeka te potvrđuju puninu njegovog bića. Onog, vjerničkog bića kojim je Gospodar zadovoljan. Zato Poslanik, a. s., u jednom hadisu kaže:
)ألا وإن في الجسد مضغة إذا صلحت صلح الجسد كله وإذا فسدت فسد الجسد كله ألا وهي القلب(
…“u ljudskom tijelu ima organ, koji, ako je on ispravan, ispravno je cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je cijelo tijelo, to je srce“. (Buhari, Muslim)
Zato Kur'an svjedoči da se Objava kao govor Božiji spušta na srce, a srce je mjesto imana.
Život svakog pojedinca je određen, omeđen rođenjem i smrću. Tu determiniranost prate elementi radosti i tuge, uspjeha i neuspjeha, sjećanja i nadanja. Sjećanje nas vraća u prošlost, blisku ili daleku, a nadanje nam pruža vjeru u bolje sutra, koje također, može biti bliže i dalje. Između sjećanja i nadanja se događa i razvija smisao ovodunjalučkog života.
Izvorno, sjećanje i nadanje nas vraćaju i vode Allahu, dž. š., kao jedinom izvoru čovjekovog života. Vjerovanjem u Imanske šarte mi se povezujemo sa Ezelskom prošlošću pokornih duša, a izvršavanjem Islamskih šarta mi potvrđujemo tu našu predanost, ustrajnost i pokornost Allahu, dž š., nadajući se Njegovoj milosti i uputi. Na toj relaciji se ogleda veza i važnost vanjskog i unutarnjeg, vjerovanja i praktikovanja, a u čemu se ogleda težnja čovjeka za njegovom puninom.
Milostivi Allahu, uputi nas i učvrsti na Pravom putu,
Molimo Te, smiluj se nama i našem potomstvu,
Milostivi Allahu, oprosti nam grijehe i grijehe naših predaka,
Molimo Te, pomozi nam da na rodnoj grudi čuvamo i sačuvamo vjeru Islam,
Uzvišeni Allahu, podari mir i sigurnost svim ljudima, Amin
www.islamskazajednica.ba
