Na čelu Islamske zajednice je od septembra 2012. godine: od tada je promijenjen Ustav IZBiH, žene su po prvi puta pozvane da aktivnije učestvuju u izborima za organe Zajednice, Rijaset IZBiH i sam reisu-l-ulema neumorno su pomagali unesrećene, poplavljene, nastojeći da i dobro i zlo podijele sa ljudima diljem Bosne i Hercegovine, a Husein ef. Kavazović nije dvojio ni časa, već je na vijest o dolasku pape Franje u našu zemlju posjetio kardinala Puljića nudeći svaku pomoć u organiziranju dobrodošlice: za Oslobođenje reis govori o muslimanima u našoj zemlji i svijetu, o podjelama, teroru i ratovima, o Bosni i Hercegovini danas, njezinim političarima i malom, a ustvari velikom bosanskom čovjeku.
Još i prije nego što je Dževad Hodžić ispisivao svoju Teologiju Oslobođenja na stranicama ove novine, nerijetko mi se dešavalo da mi prijatelji iz Beograda ili Zagreba, govoreći o Sarajevu, kažu kako im je fascinantna hrabrost s kojom u javni ring ulaze muslimanski intelektualci, profesori sarajevskog Fakulteta islamskih nauka.
Ta doza (samo)kritičnosti koju su javno ispoljavali, taj stepen intelektualne hrabrosti da pojave i društvene fenomene nazovu pravim imenom, ne pristajući na (po)ratnu maksimu da valjaju samo tvoji, a svi drugi ne, ta potreba da se prvo pomete ispred svojih vrata, izdvajala je svih ovih godina nesporne autoritete FIN-a čak i od onog dijela ovdašnje akademske javnosti od kojih se očekivao aktivni angažman na liječenju bosanskohercegovačkog društva.
Zločin negira vjeru
Zanimljivo, ali i mene i moje kolege najmanje je čudio odnos koji je tadašnji vrh Islamske zajednice pokazivao spram tih istupa. Da ne kažem da se uklapao u stereotipe, jer je poodavno prepoznat regionalni obrazac iscrpljujućeg otpora prema svakom angažmanu koji teži zajedničkom dobru i ljudskoj solidarnosti. Zato me, zašto ne priznati naglas, nemalo obradovao nedavni poziv Nadežde Gaće, urednice beogradskog Novog magazina:
“Ajde, napiši nam nešto o tom vašem novom reisu. Čovek priča, svaku mu potpisujem. On žene uvodi u strukture Islamske zajednice!” Iskoristila sam priliku da joj skrenem pažnju na knjigu Dževadovih kolumni, u kojoj ima nekoliko koje govore o angažmanu muslimanke i odnosu IZBiH spram tog angažmana, priznajući kako i sama čekam intervju s reisu-l-ulemom s kojim želim razgovarati o promjenama unutar Islamske zajednice koje nesumnjivo nose njegov pečat. “Šalji, da prenesemo”, kazala je praktično Nada, ne sluteći – kao ni ja – da će me jednosatni razgovor u Rijasetu staviti pred uredničku dilemu: šta odabrati za čitatelje i smjestiti u uvijek premali novinski prostor? Sama si kriva, rekle su mi kolege u Oslobođenju, zar si morala baš sve pitati? A nisam: recimo, reis-efendiju uopće nisam pitala za brzinu i srdačnost dobrodošlice koju je Rijaset iskazao na vijest o dolasku pape Franje u Sarajevo. Bila mi je to očekivana gesta, baš kao što sam i odlazak reisu-l-uleme Kavazovića u posjet kardinalu Puljiću i njegovu ponudu svake pomoći u organizaciji dočeka i dolaska pape doživjela kao najnormalniju gestu. Pa zar nije to primjer one Bosne i Hercegovine koju pamtimo po komšiluku u kojem je nepisano pravilo kad dolaze gosti izdaleka, da se avlija uredi i komšiji pomogne? Iako sam planirala razgovor početi upravo sa rezultatima iznimnog angažmana kako njegovog u Islamskoj zajednici, tako i same Zajednice, novinar u meni valjda nije izdržao: još su dovoljno svježi tragični pariški tragovi, a i rasprava koju su otvorili traje nesmanjenim intenzitetom. Zbog svega toga, ali i potrebe da se čitateljima ponudi nešto više od suhih pitanja i kraćenih odgovora, odlučili smo razgovor s efendijom Kavazovićem objaviti u cijelosti, u dva nastavka.
• Moram priznati da ste ne samo javnost u Bosni i Hercegovini već i u regionu, da ne kažem diljem svijeta, iznenadili preciznošću i jasnoćom osude izrečene nakon upada u redakciju Charlie Hebdo u Parizu. Bila je ljudska, čestita reakcija, a s obzirom na instituciju koju predstavljate, i nesumnjivo hrabra. Kažite nam – kako odvojiti ubice i teroriste od plašta vjere ispod kojeg se kriju?
– To je sigurno pitanje koje je danas najfrekventnije kod muslimana i u islamskom svijetu, kao pitanje koje se ispostavlja muslimanima. Osuda zločina, osuda terorizma koji se desio u Francuskoj, uopće nisu upitni jer zaista je važno svaki zločin osuditi. Zločin treba osuditi jer je zločin. Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima – ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin. A sad se vraćam pitanju: moramo odvajati zločin od vjere. Moramo odvajati jer zločin negira vjeru. Mi znamo kakvo je naučavanje islama, kakav je pogled islama na život, znamo Kur'anske ajete koji nam govore: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo! To je općepoznata maksima unutar svijeta islama. Možemo li učiniti više da zločince izolujemo, da preduprijedimo, da tako kažem, činjenje zločina?
Svijet je očito ušao u jedno područje globalnih interesa, gdje se i preko vjere, na koncu, uprežu ta kola interesa. I vjera se pokušava iskorištavati i pokušava se pod plaštom vjere činiti to što se čini. Možemo li to odijeliti? Držim da ulema ima svoju ulogu, da je njena uloga da jasnije govori o zločinu. Fenomen zla i inače treba objašnjavati, jer on postoji očito od kada postoji čovjek. Fenomen zla se izrodio iz prvog dijaloga između šejtana i Allaha dž.š. Kad je Allah odlučio da stvori Adema, da stvori čovjeka, kada je šejtan trebao da padne na sedždu da ga prizna kao biće, on to nije učinio, već je kazao – ja sam bolji od njega! Čini mi se da tu počinje zlo. Ono se tu zameće. Iz onog: ja sam bolji od nekoga, ja ne priznajem nekoga. Mislim da se to događa u svijetu. Vjera za to sigurno nipošto nije kriva, krivi su ljudi, krive interpretacije vjere, kriva je nejasnost u našem izričaju, u našoj osudi i tu smatram da možemo učiniti više. Da budemo glasniji u osudi zla koje vidimo da se dešava u našem svijetu.
• Bosanski muslimani imaju još svježe iskustvo smrti, terora i agresije. Pa ipak, upravo su muslimanski intelektualci iz naše zemlje prvi ukazivali na posljedice narastajućeg radikalizma, čije su žrtve – kakve god se danas rasprave vodile – u konačnici upravo muslimani. Može li i kako IZBiH preuzeti aktivniju ulogu u promicanju islamskih vrijednosti kao prilike za dijalog koji će premostiti toliko željeni sukob civilizacija za koji navijaju različiti radikali?
– Zajednica može učiniti ono što joj je primjereno na njenom putu misije pozivanja dobra, odvraćanja od zla. To je uvijek govor i jasno odvajanje i jasno povlačenje linije između dobra i zla. Da nikada ne ostavimo dvojbe da li Islamska zajednica u nečemu dvoji, da li ima ono naše i ono njihovo. Tu Islamska zajednica treba biti vrlo odlučna i vrlo jasno govoriti. Islamska zajednica je činila i čini ono što može, naravno, ono što joj je dostupno. A to su svakako naše džamije, hatibi, mualimi u školama, profesori u medresama, profesori na fakultetima, izdanja koja Islamska zajednica ima preko El-Kalema i naše naučavanje islama koje je stoljećima na bosanskohercegovačkim prostorima, a to je jedno humano lice i, ja ću kazati, prefinjena kultura, civilizacijska norma koja je ovdje utemeljena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je i osnovana kako bi sačuvala tu našu tradiciju, naš islam, i ona je to svih tih godina i decenija, stoljeća činila i čini. Naši alimi i naša ulema su bili i ostali na tom tragu.
Prvi put je prekinut obred
Zajednica je ponekad imala i drugih izazova, ponekad možda nije ni odgovorila naspram izazova koji je bio pred njom. Vjerovatno se i to događa i događat će se. Ali ja znam i duboko sam ubijeđen da su svi naši alimi u BiH, kojih nije mali broj, vrlo cijenjeni i vrlo posvećeni upravo tom pristupu da Islamska zajednica pomogne našem čovjeku, da on u okvirima svoje vjere koju ispovijeda ostane na tragu tih vrijednosti i univerzalnih poruka islama. To je upućivanje na dobro i odvraćanje od zla. To je Kur'anska maksima. Svako onaj ko želi da radi na tom polju, bio on zaposlenik Islamske zajednice ili bio van nje, treba da ga obavezuje ova Kur'anska poruka i to na način kako Kur'an kaže: Pozivaj na Božiji put lijepom riječju, mudrošću. To je ono što trebamo raditi. Zajednica tu može dati svoj doprinos. Međutim, ponekad se od Islamske zajednice očekuje da ona radi i one poslove koji spadaju u domen nekih drugih organizacija ili same države. Mi to ne možemo. Mi ne možemo biti istražitelji. Ali možemo naučavati vrijednosti islama onako kako je to zabilježeno u Kur'an-i Kerimu i Sunnetu Allahovog Poslanika. To možemo, to moramo na koncu, ukoliko želimo ostati autentični naspram onoga zbog čega su osnivači i formirali Zajednicu. To su naši očevi, djedovi, koji su uložili jako puno truda da ona bude na tom putu.
• Vratit ću se ovom pitanju, ali molim Vas, recite mi jeste li bili iznenađeni nedavnim verbalnim napadom na imama usred namaza u džamiji? U Krajini je imam Beganović i fizički napadnut, ali to se ipak nije dogodilo u džamiji.
– Iznenađeni smo svi. Istina, imali smo mi sličnih provokacija u ovim godinama koje su bile iza agresije na BiH. Povremeno su se u našim džamijama i prije agresije znali događati ispadi. Međutim, nikad nije prekinut obred. Ovo je prvi puta da je obred prekinut, da je neko ustao i prekinuo imama, da je imam prekinuo džuma-namaz zbog nekih ljudi. Držim da je ovo potrebno uzeti najozbiljnije. Baš danas sam razgovarao sa svojim saradnicima. Potrebno je pronaći i tog čovjeka i sa njim razgovarati. Smatram da, ako hoćemo izlječenje, a možda će biti i težih situacija, mi, kao Islamska zajednica, ne možemo ostati jednostrani. Ne možemo samo osuđivati a ne pokušati prodrijeti u motive tog čovjeka. Šta ga je navelo da tako odreaguje? Kada ga upoznamo, da pokušamo razumjeti je li to hir, je li to poruka nekome, da li neko iza toga stoji, da li je to poruka Islamskoj zajednici koju nam neko šalje? Kakva je pozadina? Zbog svega toga mislim da je jako važno ovo ne potcijeniti, ali u isti mah smatram da je potrebno i razgovarati sa onima koji čine ispade.
• Iz istih krugova regrutiran je i Mevlid Jašarević, napadač na Ambasadu SAD-a u BiH, ali i likovi poput Bilala Bosnića i ostalih “propovjednika” potrebe odlaska muslimana iz BiH na ISIL-ova ratišta. Kako IZBiH tretira takve “propovjedače”?
– Svi oni koji krše osnovna načela islama, svi oni koji pozivaju na nasilje i čine nasilje ne mogu stati rame uz rame sa našim imamima i Islamskom zajednicom. To je definitivno tako. Moramo kazati da mi ne možemo prihvatiti zagovaranje isključivosti, radikalne stavove i pozivanje na nasilje. I to moramo osuditi. Islamska zajednica treba pojačati svoje aktivnosti kako bi zaštitila ljude od, možemo kazati, govora mržnje prema drugom i drugačijem. Mi trebamo zauzeti te stavove.
Otvorena vrata
Želim kazati i da mi nećemo, kao Zajednica, isključiti dijalog sa bilo kime. Ostat ćemo otvoreni za sve ljude. Naša vrata su svima otvorena jer ne bismo smjeli učiniti jednu grešku da sve ljude, koji drugačije misle u odnosu kako razmišlja IZ, isključujemo iz društva i da ih tjeramo. Naprotiv, smatram da je važan dijalog i razgovor s tim ljudima. To smo i radili sve ove godine. Nije bilo lahko, jer nikada nije lahko sa ljudima koji su zastranili u nekim stvarima. Mi smo se sa njima suočavali. Ja sam imao ta iskustva kao tuzlanski muftija. Morao sam razgovarati sa ljudima koji su ovdje, po Sarajevu pravili probleme, a onda su dolazili tamo. Nije lahko s njima, baš zato što su isključivi. Isključivost je, ja to volim kazati, šejtanski posao. Valja saslušati ljude. Zajednica ne smije ući u taj prostor da ne poziva i ne sluša ljude koji su protiv nje. A vama je jasno da oni govore i protiv IZ-a.
• A šta ćemo kad nam djecu zovu na ratište?
– Imamo državu. Država mora to spriječiti. Islamska zajednica osuditi, a država spriječiti. Mi jasno moramo kazati ono što je pogrešno. Islamska zajednica treba govoriti, a država mora raditi svoj posao. Ona mora to sprječavati. Koliko će uspjeti, to je pitanje, ali država mora biti vrlo odlučna u tome.
• Postavljajući pitanje, ja sam zapravo mislila na mogućnosti aktivnijeg angažmana samog IZBiH i onih muslimanskih intelektualaca koji žive i rade u BiH i za koje s ponosom možemo kazati da predstavljaju lijepo bosanskog islama kao promicatelja i tumača same vjere, kao učesnika u dijalogu o islamu i muslimanima. Da li je Islamska zajednica razmišljala da iskoristi sve one prednosti koje krase prof. dr. Rešida Hafizovića, prof. dr. Adnana Silajdžića, njihove kolege sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, čiji bi, sigurna sam, predavanja i razgovori o islamu otvorili drugačije perspektive i islama i muslimana širom svijeta?
– Mislim da nismo dovoljno iskoristili te naše potencijale. Ovdje je upravo govor o tome, da mi vlastite potencijale ne koristimo na pravi način. Ne samo Islamska zajednica, nego cijelo naše društvo. Od tih ljudi imate šta naučiti, imate šta čuti, sa njima imate o čemu raspravljati. Sa doktorom Silajdžićem sam razgovarao u nekoliko navrata. Kazao mi je i on sam da ponekad patimo od tog akademskog jezika koji možda generacije mlađih ljudi dovoljno ne razumiju. Potrebno je malo da i mi vidimo da li svoj izričaj onoga što želimo kazati trebamo prilagođavati…
Internet-jeziku?
– I o tome smo razgovarali.
• Razgovarali ste s prof. dr. Adnanom Silajdžićem i o internet-jeziku?
– Smatram da će biti više nego neophodno poraditi na mnogim pitanjima unutar Islamske zajednice. Mišljenja sam da Islamska zajednica treba da se otvori. Mi imamo fakultet, medrese, a to je na neki način taj akademski jezik i sve je zatvoreno unutar Islamske zajednice. Jedan broj ljudi sluša naše profesore, muderize. Razmišljamo o tome da Islamska zajednica pokrene otvorenu akademiju, kojoj bi svako mogao da pristupi. Ona bi, po meni, trebala da pruži jedan drugačiji pristup, da oživimo našu kulturu, kulturne obrasce bosanskih muslimana. Govorim o onome što smo imali i što je privlačno mladim ljudima – o umjetnosti, muzici, različitim oblicima duhovnosti, zikru. Mi u Sarajevu imamo te mogućnosti. Imamo ljude koji su sposobni da vode takvu akademiju, a onda bi je iz Sarajeva trebali širiti. Smatram da je došlo vrijeme da Islamska zajednica zajedno sa intelektualcima i grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine treba potražiti odgovor na pitanje koje kulturne obrasce bosanskohercegovački muslimani trebaju oživljavati, šta je to potisnuto iz naše kulture i tradicije, pod udarom – možemo i tako reći – zapadne kulture i civilizacije.
Zdravije društvo
Naši mladi ljudi ipak traže sebe. Oni su svjesni da su muslimani. Ali ono što im se nudi, obrasci koji im se nude, nekako su u raskoraku sa onima o kojima su čitali. Ne kažem da sad na silu trebamo nešto vraćati, kažem samo da u nekoj mjeri mi moramo ponuditi naše vrijednosti.
• Na čelo Islamske zajednice došli ste, kako god to kome zvučalo, u možda i najtežem trenutku za muslimane, ne samo u Bosni i Hercegovini. Način na koji vodite IZBiH svjedoči o razumijevanju tog trenutka, ali i o riješenosti da se IZBiH prepozna kao institucija koja nesumnjivo drži do tradicije bosanskih muslimana i njegovanja domaćih autohtonih vrijednosti. Koliko ste Vi zadovoljni rezultatima? Koliko su oni vidljivi?
– Pa, nešto smo učinili. Mi smo u ove dvije godine iza nas pokušali, pored dnevnih zadataka koje imamo svaki dan i koje moramo izvršavati i pored nekih događaja koji su nas okupirali kao i cijelo društvo, kao što su bile poplave, raditi na tome da izvršimo dopune i izmjene Ustava IZ-a. Naravno, to je bila pretpostavka da uđemo u jedan proces redefiniranja ciljeva unutar Islamske zajednice. Mi smo u Ustavu vrlo jasno naglasili da je Islamska zajednica u BiH na tragu naše hanefijske prakse i našeg mesheba, naše tradicije bosanskih muslimana. Željeli smo u Ustavu to postaviti kao vrlo jasnu poruku svima, kuda bi trebala i šta bi trebala činiti Islamska zajednica i kuda bi ona trebala da ide. Završili smo ustavne promjene. Sada smo u fazi da su organi koje smo konstituirali u jednom drugačijem obliku. I Rijaset je. Imamo Vijeće muftija koje bi se trebalo baviti doktrinarnim pitanjima vjere. Dakle, mi pokušavamo pred Islamsku zajednicu postaviti zadatke. Nastojali smo da unutar IZ-a dominantniju ulogu imaju Sabor Islamske zajednice i Ustavni sud IZ-a. To smo na papiru i učinili. Sad to tek treba provesti u praksi. Tek možda nakon godinu-dvije vidjet ćemo koliko ima efekta, koliko mi možemo na taj način pomoći bh. društvu da bude zdravije. Riješeni smo da Islamsku zajednicu ne guramo u dnevnu politiku nego da je zadržimo na onim vrijednostima na koje bi se trebali uvijek pozivati bh. muslimani, na njenim temeljnim stavovima, naučavanju, a da dnevnu politiku prepustimo onima koji imaju odgovornost za njezino vođenje. Islamska zajednica ima odgovornost za naučavanje islama i vrijednosti islama.
• Kako biste opisali Bosnu i Hercegovinu danas? Koji su to problemi, a koji zadaci vlasti u BiH da se zemlja pokuša otrgnuti od ekonomskog i političkog mulja u kome smo zatočeni?
– Vrijeme koje je iza nas poučilo nas je da Bosna i Hercegovina nikada nije bila zemlja ostavljena svojim narodima da sami iznutra sebe definiraju. Sada je već takvo vrijeme da se nameće drugo pitanje, koje se možda i ne odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu već, ja bih rekao, na sve balkanske države od Hrvatske naovamo. Čini mi se da su to ipak, skupa s nama, neuređene države. Šta to znači?
Moral i interes
Bit će uređene kad budu u evropskom klubu. Hrvatska i Slovenija već su ušle, a kada i ove ostale zemlje budu u tom klubu, čini mi se da bismo tada mogli govoriti o uređenim zemljama. To je ono kako ja danas vidim BiH, a to znači da je mnogo posla pred nama.
• Da, ali to također znači i da je zadatak vlasti da nas ubrzano povede u reforme.
– Ako hoćemo da BiH bude uređena država, ona mora biti u klubu ozbiljnih država. A klub ozbiljnih danas je ipak Evropska unija. Dokle god se to ne desi, smatram da će BiH imati puno, puno izazova i puno problema. Što ih budemo prije rješavali, biće nam puno lakše i ekonomski i politički.
• Jeste li zadovoljni bošnjačkom politikom? Meni često zamjere kada napišem da Bošnjaci nose najveću odgovornost za BiH, ali ja zaista vjerujem da je tako uprkos onom doživotnom kontraargumentu “ne mogu Bošnjaci kad Dodik ne da”.
– Pa sigurno je tačna konstatacija da Bošnjaci nose najveću odgovornost. Ne s aspekta koji mnogi žele koristiti – Bošnjaci su najbrojniji. Naravno, svi mi imamo odgovornost za Bosnu i Hercegovinu, i Srbi, i Bošnjaci i Hrvati, odgovornost naspram domovine. Ali Bošnjaci imaju odgovornost više. Na ovom svijetu, na Balkanu pa i u BiH na njih se ipak gleda drugim očima. Na nas se gleda kao na muslimane. Mi, Bošnjaci muslimani, kao neko ko ovdje živi vijekovima, u ovom zadnjem stoljeću bili smo neko na koga se gledalo kao “obilježene”, kao druge i drugačije. Baš zbog toga bh. muslimani Bošnjaci moraju imati više strpljenja, moraju pokazati zavidan nivo hrabrosti da unutar BiH povežu one niti koje su razbijene, da više insistiraju na društvu, da više teže društvenim vrijednostima, da društvo funkcionira. Ponekad, moram to kazati, moramo biti spremni da žrtvujemo nešto što će ići u prilog tome. Zbog toga smatram da je tačna ta konstatacija da Bošnjaci imaju odgovornost više.
• Moral i politika su paralelni pojmovi, ali i Vi ste u nekoliko navrata govorili o potrebi moralnijeg odnosa političara prema narodu. Kako se izboriti za to?
– Najvjerovatnije je da, kad su u pitanju političari, jedini sud o njima mogu dati birači. I o njihovom moralu. Nisam siguran da oni previše slušaju bilo koga, izuzev što brinu za taj listić. Mislim da je za ovaj tip političara kakve mi imamo to jedino rješenje. Naravno, ne kažem da su svi isti i da sve možemo strpati u isti koš. Ima među njima ljudi koji imaju moralne stavove i vidi se kad ih iznose. Ali velika većina stavlja ispred morala interes. Vrlo često politike žrtvuju moral. Ljudi koji su unutar političkih partija – kad se ispred njih postavi dilema da li slijediti politički ili moralni stav – znamo da slijede politički. I tu jeste problem. Na Islamskoj i drugim vjerskim zajednicama, na cijelom društvu jeste da upozorava, govori o tome, da skreće pažnju. Smatram da kao slobodni građani imamo pravo da donosimo sud o svakom postupku i političara i vjerskih ličnosti i svih drugih. To daje moralnost društvu, kada imamo stav o nečijem postupku. Ja ne vidim druge mogućnosti izuzev javnog istupanja i davanja ocjena političarima o njihovom radu.
• Reis-efendija, nakon užasnih poplava prošlog maja, Vi ste prvi otišli među ljude na ugroženim područjima. Nastojali ste – sad govorim i o Merhametu i o IZBiH – ne razdvajati unesrećene ljude ni po vjeri ni po naciji. Zašto je političarima tako teško da se tako postave? Pa i Međureligijsko vijeće govori jednim glasom, a vlasti nikako da to čuju?
– Želim ovdje kazati da su naši obični ljudi nama održali ders. Što bi se u nas kazalo: običan čovjek, kojeg mi još zovemo mali čovjek, a ustvari je veliki čovjek. Sjećam se moje posjete Doboju i razgovoru sa načelnikom Opštine Doboj i njegovog uzastopnog ponavljanja koliko su ljudi iz Tešnja pritekli u pomoć stanovnicima Doboja, bosanski muslimani svojim komšijama Srbima. Kad su u pitanju političari, moram kazati da su neki od njih, ipak, i u tom momentu pokazali jedan zavidan nivo. Recimo, Predsjedništvo je tada dobro odreagiralo. I Oružane snage. Susreo sam i neke ljude na terenu. Moram to kazati: sreo sam premijera Nikšića. Ne mogu reći da nije bio na terenu. Susreo sam i Izetbegovića, isti dan smo se razmijenili u Zavidovićima. Ali, ja želim kazati da su ljudi činili ono što su mogli. Islamska i druge vjerske zajednice su odreagirale onako kako ste i sami primijetili. Došle su pomoći od Katoličke crkve, došla je pomoć i iz Hrvatske. I to je ono što zaista otvara jednu drugačiju perspektivu pogleda jednih na druge, između nas Bošnjaka, Srba i Hrvata. Islamska zajednica je odreagirala kako je i koliko mogla u tom momentu. Želim iznijeti da je Islamska zajednica sa skoro tri miliona pomogla našem stanovništvu.
Zahvalnost za pomoć poplavljenima
Naravno, mi smo mala zajednica, nismo mi ni neka bogata zajednica, ali učinili smo to. Ipak, meni je jako važno da su i poplave na neki način pokazale da mi imamo osjećanja jedni za druge. To bi trebalo produbljivati, to bi trebalo na neki način razvijati. Trebali bismo se svi na tome okupiti. Mislim da bi bilo dobro, sada će i godišnjica, da sumiramo rezultate, da se napravi neki skup, možda u Doboju i da vidimo i kažemo šta smo učinili. Koliko se ljudi vratilo pod svoje krovove? Šta smo to zajedno uradili? Vi znate, bilo je i političara koji su zagovarali da se entitetske linije ne smiju prelaziti u pomoći ljudima. To je sramno. I dozvolite mi: ja želim zahvaliti svima koji su pružili pomoć i koji su svojim prisustvom pomogli ljudima na konkretan način.
• Znam – ne pitajte kako – da ste tokom ramazana, a uoči izborne kampanje, pokušavali na iftarima objasniti bošnjačkim političarima da je neophodna međusobna suglasnost oko minimuma bošnjačkih interesa. Koji su to interesi? Koji je to minimum?
– Mislim da je interes Bošnjaka vrlo jasan. To je država Bosna i Hercegovina i dovođenje u pitanje Bosne i Hercegovine treba da okupi sve Bošnjake i da odreagiraju kao jedan. To je okvir koji je jako važno da naši političari, koji nažalost ne funkcioniraju baš na najbolji način, shvate, razumiju i prepoznaju. Ali, želim kazati da je najvažniji narod. Šta to znači? Egzistencija naroda, svih naroda u BiH – i Bošnjaka, Srba i Hrvata – ekonomska situiranost naših ljudi. Vidimo u kakvim uvjetima živimo, treba se boriti da se ti uvjeti poboljšaju. Onda dođe na red kulturno uzdizanje našeg naroda gdje bi trebala politika da ima aktivan odnos. To je nekoliko tačaka koje bi trebale biti u stalnom fokusu. Svaki dan bi trebalo podvući crtu da vidimo u kakvom su stanju naša država i narod u BiH. Kako prijatelji iz međunarodne zajednice gledaju na nas? Gdje je naš položaj u međunarodnoj zajednici i šta možemo kao narod doprinijeti tim globalnim procesima koje vidimo da su pred nama? Smatram da bosanskohercegovački muslimani i političari trebaju biti zagledani u državu i narod, a onda slati jasne poruke i našim prijateljima u islamskom svijetu i na Zapadu kojim putem se mi želimo kretati.
• Zapaženo je i čini mi se sa zanimanjem prihvaćeno angažiranje na uključivanju žena u institucije IZBiH. Molim Vas, ja znam šta ja mislim o ženskom angažmanu, ali bih voljela da čujem kako Vi gledate i šta očekujete od ženskog uticaja u strukturama Zajednice?
– Neki bi kazali da ja očekujem žensku ruku u strukturama. Žene su u Islamskoj zajednici bile i prije i zauzimale su određena mjesta, u Saboru IZ-a, u našim odgojno-obrazovnim ustanovama njihovo prisustvo je veliko. Ono čime nisam zadovoljan, kad je u pitanju žena muslimanka, jeste njeno prisustvo u džematu. U toj osnovnoj ćeliji.
• Molim Vas, sigurna sam da je više žena na namazu…
– Govorim o džematskom odboru. Mislim da je tu neophodno da obezbijedimo značajnije prisustvo žena, da ih naša zajednica ima u svojim predstavničkim tijelima. To je rijetka zajednica u svijetu i pomalo osobenost bh. muslimana da imamo zajednicu koja ima svoja predstavnička tijela koja se biraju. Nigdje to u islamskom svijetu nema. Svugdje je državna zajednica i ministarstva i vlade postavljaju ljude i organiziraju. U IZ-u je drugačije. Onog momenta kada kroz džematske odbore budemo imali u predstavničkim tijelima ženu muslimanku koja razgovara o važnim pitanjima – pitanjima odgoja naše djece, pitanju porodice, ekonomskim pitanjima, pitanju vakufa, upotrebi imovine – tek ćemo tada imati, po meni, zdravu zajednicu. Ne kažem da je ova bolesna, iako ima bolesti u njoj, naravno. Ali, imat ćemo zdraviju zajednicu koja će odražavati pravu sliku bh. muslimana, dakle i muškaraca i žena. Na koncu, Kur'an o tome govori. Kur'an govori i o muškarcima i o ženama. I nikad ih ne razdvaja. Kad Kur'an govori o zajednici muslimana, on pored muškarca odmah govori i o ženi. To je jako važno. Važno je zbog nas da to razumijemo i u našem vremenu i da to postaknemo. I hoću još nešto kazati. Mi danas u Saboru imamo puno više žena nego što je to bilo prije. I to je dobar rezultat. Ali, da znate, zato su se ipak izborile žene. I to je kvalitet.
• Ništa žene nikad nisu dobile ako se nisu same izborile.
– Tako je. I ovdje se to pokazalo. Mi smo o tome razgovarali. U Zajednici ima i drugačijih glasova, kao i društvu. Ali, ja sam razumio i njihov poticaj i njihovo insistiranje. Mislim da imamo rezultat, ali opet kažem – i vraćam se na džemat – dokle god to ne promijenimo u džematu, mi smo malo učinili. Kad to promijenimo, tek ćemo tada imati dobru osnovu da idemo dalje.
• Lijepo je to čuti, tim prije što muslimanke nemaju ravnopravan tretman u brojnim islamskim zemljama. Islam je najbolji, ali muslimani nisu, davno je rekao Alija Izetbegović, a sudeći po zbivanjima u Siriji, Iraku, ova je rečenica aktuelnija nego ikad. Kako gledate na ove neprestane sukobe, na ISIL-ove pohode?
– Islamski svijet je u jednoj teškoj situaciju uistinu. Vidimo da je veliki broj muslimanskih zemalja zahvaćen unutarnjim previranjima i ratovima. Međutim, ono što je jasno na pozornici islamskog svijeta jeste sukob dvije ideologije, koje su međusobno isključive. Svoja sučeljavanja, svoje sukobe ideološke oni materijaliziraju kroz lokalne ratove koje vode. Mi, kao muslimani, postajemo žrtve toga.
Čija djeca stradaju?
Ta ideologija, te ideologije, bit ću vrlo precizan, idu u krajnost. S jedne strane su revolucionarne ideologije, koje su nastajale 80-ih godina. S druge su isilističke ideologije. Moglo bi se kazati da je to revolucija i kontrarevolucija u islamskom svijetu. To je ono što je Zapad preživio u srednjem vijeku – reformacija i kontrareformacija. Mi sada to vidimo na sceni. Islam se zloupotrebljava. On je gorivo i jednima i drugima. Gorivo koje se troši.
• Ima li izlaza?
– Smatram da islamski svijet, muslimani općenito, trebaju vjeru smjestiti na jedno mjesto gdje neće biti iskorištavana u dnevnopolitičke svrhe. A to nije moguće učiniti bez slobodne uleme. Trenutno islamski svijet nema slobodnu ulemu. Ona je režimska. Ona je uglavnom glasnogovornik politika koje se nameću. Ukoliko bi ulema mogla zauzeti stav, ako treba da bude žrtva da se žrtvuje, da tim zulumćarima, tim nasilnicima i diktatorima kaže da to što čine je protiv muslimana, protiv islama i protiv običnog čovjeka, muslimanski svijet bi mogao izaći na pravi put.
• Običan svijet strada, ljudi ginu, a čitav jedan prostor, vrlo, vrlo bogat resursima, uništava se.
– Tako je. Zato ulema mora sebi postaviti pitanje – čija djeca stradaju? To su naša djeca. Djeca koja očekuju od uleme da ih ona uzme za ruku i da im pokaže put. Mi bismo se trebali boriti protiv zulumćara, njima odsijecati ruke, u figurativnom smislu onoga što oni čine, dakle, nasilja koje čine nad običnim čovjekom. Ulema bi trebala pozvati da prestanu s tim. Da budu hrabri i da kažu – ovo što se čini nije uredu. Nažalost, mi danas tamo imamo ulemu koja je režimska i posljedice su potpuno jasne. Ovo su posljedice. Ukoliko bismo demontirali ove dvije ideologije, vjerujem da bi se islamski svijet smirio, posvetio običnom čovjeku, njegovom radu, podizanju djece, školama i svemu onome što je dobrobit ljudi. Naravno, ja ovdje ne mogu zanemariti uticaj zapadnih sila koje imaju interes na tom prostoru, ali sam siguran da se i ti njihovi interesi nogu dovesti u sklad. Jer, na koncu, svi smo povezani, uvijek postoji interes i na jednoj i na drugoj strani.
• Ima tu jedna kontradikcija koja je zaista neobjašnjiva: režimi u tom dijelu svijeta žive bolje nego igdje, a narod je potlačen.
– Zato sam i kazao da bi uloga uleme trebala da bude presudna u oslobađanju naših naroda, na ukazivanju šta je moralno, a šta je nemoralno. Ulema je kod muslimana uvijek bila presudna. Kada je ona bila na pravom putu, što bi se kazalo, i kada je ona upirala prstom da nešto nije uredu – tada se to ispravljalo. Onda, kada je ona i sama ušla u dvorce vladara, onda ona više nije imala u koga upirati.
• Reis-efendija, pitaju li Vas bošnjački dužnosnici za savjet? Šta biste, recimo, savjetovali Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, a šta Bakiru Izetbegoviću, lideru SDA?
– Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva, samo jedno mogu kazati, a vjerujem da i on misli da je to važno: da vodi računa o državi BiH. Da zajedno sa druga dva člana Predsjedništva, Draganom Čovićem i Mladenom Ivanićem, ispred sebe gledaju cijelu Bosnu i Hercegovinu, sve bh. narode, i da oni svojim primjerom pokažu kako je ovo naša zajednička domovina i kako ovdje trebamo zajedno živjeti i to bolje nego danas. Da pokažu kako se ovdje trebamo dogovarati zarad naše djece koju izvodimo na selamet. Kada je u pitanju Bakir Izetbegović, lider SDA, ništa mu ne bih mogao kazati. Ništa.
