Unuk moćnog Ali-paše Rizvanbegovića i sin Zulfikar-paše, izvjesno vrijeme živio je u izobilju, opkoljen duhovnom i poslovnom elitom. Iako je na prijedlog djeda-paše već sa jedanaest godina postao miralaj (pukovnik hercegovačkih lenskih konjanika), ipak je i po tome jasno kakve je sve sposobnosti posjedovao. Ali, nažalost, historijske okolnosti nisu dozvolile da se dijete nastavi razvijati u takvoj atmosferi.U Bosnu je stigao zloglasni Omer-paša Latas, pod izlikom da pacifizira Bosnu, a ustvari poslan je da upokori bosansko plemstvo, što je njegovoj prirodi i odgovaralo. Sa svojom obitelji se seli najprije u Sarajevo, da pi potom zauvijek odselio u Carigrad.
Hikmet-beg zanimljiv je i kao pjesnik i kao čovjek.Teško je naći u jednoj ličnosti toliko nespojivog: sudija, kritičar osmanskog društva, pjesnik, u mladosti bekrija, a zatim skromni sufija mevlevijskog tarikata.Iako se družio sa pjesnicima koji više nisu slijedili tradicionalno pjesništvo, ostao je do kraja vjeran divanskom stihu. Jednom riječju, Arif Hikmet-beg je bio čovjek u kome su se sukobljavale, ali i mirile suprotnosti, pa se čini da je tako jedino mogao i živjeti.
Na osnovu Predgovora pjesnikovog Divana, za koji se više može reći da je biografija, koju je napisao njegov intimni prijatelj i biograf Mahmud Emin ibn Kemal dr. Safvet-beg Bašagić nam je ostavio dosta podataka o Arif Hikmet-begu[1], i nekoliko pjesama u svom prijevodu i prepjevu. Međutim, biografija, koja je nazvana Predgovor pjesnikovom Divanu[2], koji je objavio Ibn Kemal deset godina nakon njegove smrti, nudi slikovito i plastično pjesnikov život do u detalje. Njegov biograf manje ocjenjuje Hikmet-begovu poeziju, a više ulazi u sve pore njegovog života, jer je pjesnik pred ovim svojim prijateljem bio otvorena knjiga. I to je bilo uzajamno. Opisuje ga kao veoma dostojanstvena, ali jednostavna čovjeka. Mahmud Kemal želio je, kada je pročitao neke njegove pjesme i uvjerio se u pjesnikovu duboku filozofsku misao, da ga sretne. Pa veli da, kada ga je prvi puta ugledao, iako nije znao da je to Hikmet-beg da je bio uvjeren da je na njega naišao. Duže, prosijede kose, s ćulahom na glavi, malih nogu, dugih prstiju, tamnih očiju uokvirenih gustim obrvama, blagog pogleda. Mahmud Kemal je već pri tom prvom susretu znao da će postati iskreni prijatelji.
Arif Hikmet-beg je bio nemiran duh, ali mu ni prilike nisu išle naruku. Bio je stalno praćen, jer je vlast u njegovoj oštroj i iskrenoj riječi nalazila veliku opasnost. Kao vrstan sudija, izvjesno vrijeme bio je predsjednik Vrhovnog suda, ali vjerovatno stoga što nije mogao trpiti nepravde i što je na njih oštro reagirao, često je premještan. Službovao je kao sudija ili kao predsjednik suda u Bursi, Manastiru, Kastamoniji, Janji, Adani i drugdje. Tražio je od sudskog vijeća da tako olahko ne osuđuju ljude na smrt, nego da ispitaju okolnosti pod kojima je
2.
došlo do zločina. Bio je u pravom smislu te riječi zaštitnik poniženih i potlačenih.Tako znao bi, kako svjedoči Mahmud Kemal, u srdžbi uzviknuti:Ukopavaju nas, ko ne zna za pravdu uništava narod. Upropaštava ga.Zašto dozvoljavamo ovaj jezidovaki zulum:A potom bi stao poput Aleksandrova zida i nastavio:Krv nam se sledila u žilama, postali smo pokretni mrtvaci. Pravda je najbolji ibadet, ko je ne slijedi ne može biti pravi musliman. Eto, Hikmet je bio musliman te vrste.
Uz sve to bio je i ostao veliki Bošnjak. Safvet-beg Bašagić svjedoči, po priči svoga oca Ibrahim-bega Bašagića, također pjesnika, da kada bi ga god neko upitao čime se najviše ponosi, uvijek bi odgovarao: Time što sam Hercegovac.
Skrivena tuga za domovinom, bila je negdje duboko u njemu. Znao je u toj svojoj snažnoj ljubavi za Bosnom ponekad i pretjerati. Tako je u jednom društvu tvrdio da je bosanski jezik bogatiji od turskog. Prisutni su se nasmijali, a on je, ne zbunjući se, izrecitirao im ovu pjesmu- četverostih, koji se rimuje na četiri po glasovima jednake, a po značenju različite riječi:
Vidio sam lijepu curu na zeleni u gori
Njeno lice kao sunce, odsijeva i gori
Mili Bože, ja miline! Tu na zemlji i gori
Na nebesim, rekao bih, od nje mjesec je gori.[3]
Kada je zatražio da tako nešto izrecitira i neko od njih na turskom jeziku, nisu mogli i ostali su začuđeni.
Opet po pričanju Ibrahim-bega Bašagića, kada je Fehim efendija Đumišić priredio večeru za hercegovačke zastupnike, pozvao je i jednu Sarajku koja je lijepo pjevala sevdalinke da im društvo razveseli.Pa kada je žena zapjevala:
Kun’ ga majko i ja ću ga kleti
Ali stani, ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila
Sindžir halke, moje bijele ruke.[4]
Hikmet-beg je skočio i uzviknuo: Moj narod je najveći pjesnik.
Još jedan detalj kazuje o pjesnikovoj vezanosti za njegovu domovinu. Oženio se u poznim godinama, onda kada mu je trebalo društvo i hizmet. Prvom ženom Turkinjom, nije bio zadovoljan, bila je, po pričanju njegovog biografa lijena, i nije mu poklanjala dovoljno pažnje,
3.
stoga se razveo i uzeo za ženu jednu veoma smjernu i dobro odgojenu Sarajku,s kojom je bio veoma zadovoljan i ostao do kraja života.
U svakom slučaju, pjesnik je bio samosvojan, pa i pomalo neobičan, kako tvrdi njegov biograf Mahmud Kemal: pravedan, ali prijek,gostoprimljiv, ali samo dobronamjernim i pametnim,zadovoljan svojom sudbinom, pa ponekad i teškim materijalnim stanjem. Nije znao šta je pohlepa, niti je prihvatao u svoje društvo nadmene neznalice, koji su mislili da nešto znaju. O tome, između ostalog govore i ovi njegovi stihovi:
– Bože! Ko su ti poznati umjetnici, u čemu im je vrlina
Vidjeh ojađene, rastužene, ponižene, pa šute…
Allahu! Daj razuma, dostojanstva i obilja uma
Ili na ovom svijetu uništi umjetnika!
Arif Hikmet-beg je bio posebno osjetljiv prema sirotinji, pa bi im pomagao od svega srca, ali da niko ne vidi i ne sazna. Međutim, i dalje nije mogao podnositi gordost, koja nije imala uporišta. Tada bi znao reći: Ako kažeš učen sam, pa od tebe ima na hiljade učenijih, bogat sam, pa nemaš ni čarapa na nogama, otmjen sam, a ljudi i u tebe i u mene gledaju kao da smo za sadaku. Priberi pamet, ne budi gord i nadmen !Čemu to?
Kako je vrijeme odmicalo, nagla narav ga je napuštala. Bio je, mehak i prema učenom i neukom. Na ovakvo njegovo gledanje na život, bez sumnje je utjecao sufizam u koji je sve više tonuo. Nije ispuštao iz ruku velike islamske filozofe,kao što je Šejhu-l-Ekber, Gazzali,hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi, Ibn Rušd i drugi. Iako je pripadao kaderijskom tarikatu, posebno je proučavao i tumačio misao velikog Rumija i zanosio senjegovim učenjem, ali i drugim tarikatima koje islam priznaje. Mahmud Kemal navodi da je u poznije doba svoga života provodio dosta vremena u tekijama. Kako veli, oči i pogled bi mu postali drukčiji, kao da je negdje lebdio. Padao bi u takav zanos da bi se činilo da je bestjelesan. Posebno je volio da raspravlja o poeziji i filozofskim tekstovima islamskih mislilaca, i u tome mu je bio, može se reći, jedini sagovornik njegov biograf.
U 69. godini se razbolio. U početku se činilo da je to bezazlena angina, ali nažalost opaku bolest nije prebolio. Bio je svjestan da je tu kraj, ali se nije bojao smrti. Rekao je promuklim glasom Mahmudu Kemalu: Sve što je trebalo da vidim, vidio sam, da saznam,saznao sam. To me je obogatilo i dalo mi više volje za život.Zaplakao je i Mahmuda Kemala rasplakao.S teškom mukom je nastavio: Neka Allah oprosti i srce mirom ispuni. Za mene je putovanje najuzvišeniji život. Posljednja želja je bila da bude sahranjen pored svoje majke. I tako se i završio ovozemaljski život ovog velikog čovjeka.
Pored Divana, iza Hikmeta je ostalo još dosta djela tesavvufskog i društveno- političkog karaktera. Pa iako je Mahmud Kemal nastojao da sačuva rukopise, koje mu je pjesnik ostavio u amanet, uspio je da sakrije samo nešto od toga, jer mu je policija bila za stopama i
4.
pratila svaki pokret. Tako su nažalost, neka djela iz Hikmetovog bogatog opusa, ostala za nas zauvijek izgubljena.
Divan Arif Hikmet-bega Stočevića Rizvanbegovića organiziran je po svim uzusima koje zahtijeva ova vrsta poezije, iako ponekad ima neznatnog odstupanja koje mu upravo daje posebnost. I književnost, kao i ostali vidovi života, već su uveliko u osmanskoj Turskoj bili pod vidnim utjecajem Evrope. Ali, Hikmet, posljednji divanski pjesnik, ostao je vjeran tradicionalnom stihu i od toga nije odstupao.
U jednom dijelu Divana, pored Munadžata (ode Bogu), Nata (ode Božijem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.), Tezarrua (pjesme o skrušenosti) i Tevhida, nailazimo i na Mevlud od samo četiri stiha, ali toliko snažan i raspjevan, da mu ne možemo naći premca:
Noć Njegova rođenja ukras krune sreće, ta noć je
Noć Njegova rođenja radost meleku upute, ta noć je
Svemir uze samo jednu žišku od čestice Njegova nura
Noć Njegova rođenja sjajni mjesec sreće ta noć je.
Poslanik Muhammed s.a.v. bio mu je i ostao uzor. U Na'tu, stihovima u slavu Božijeg Poslanika, slikovito, profinjenom mišlju kroz Poslanikov lik kazuje islam kao koherentnu ideologiju i religiju sa svojim osobenim moralom, pa zanesen Božijim Odabranikom, između ostalog kaže:
Najveće dobro Allahovo, Ti si Božiji Poslaniče
Lijek svakog bola moga, Ti si Božiji Poslaniče
Svijet u čudu osta od pojave Tvojih mu'džiza
Pripadnicima tarikata dokaz Ti si Božiji Poslaniče
Zar bi bilo čudo da se prostor pred pragom Tvoga merhameta
Pretvori u Arš
………………………………………………..
Osim ciklusa pjesama posvećenih Ehl-i bejtu: Posljednjem Božijem Poslaniku i njegovoj užoj obitelji: Fatimi az-Zehri i njenim sinovima šehidima hazreti Hasanu i Husejnu, pjesnik pjeva ode hazreti Mevlana Dželaluddinu Rumiju, Šejhu Ekberu, kadirijskom i mevlevijskom tarikatu. U svim ovim pjesmama, nema slojevitosti, motiv je jasan i doimaju se kao da su spjevane u ovo naše vrijeme:
Zar je čudo ako su ašici prah pod nogama Mevlane
Blagoslovljen je onaj dom, čista tekija Mevlane
Svijet obilaze na putu prave spoznaje
Pa eto, Mevlanini putnici druge u spoznaji nadilaze.
Sufijska filozofska misao najviše je zastupljena u pjesnikovim gazelima, u posebnom dijelu Divana, pod nazivom Gazeliyyat. Gazeli su izrazito simbolistička poezija, s puno alegorija i metafora. Ovdje je motiv sakriven, i treba pjesme iščitavati i o njima dugo razmišljati da bi se stiglo do suštine. Ovo je najobimniji, ali i pjesnički najjači dio Divana koji obiluje simbolima. Dok ih iščitavamo, postaje nam jasno da Arif Hikmet-beg slijedi misao velikog islamskog mislioca – sufije hazreti Mevlana Dželalluddina Rumija. Ljubav je najvažniji i najčešći simbol ovih Hikmetovih stihova . To je, ustvari, Univezalna Ljubav: čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Iz ciklusa ovih stihova tek postaje jasno kakav i koliki je Hikmet filozof. Svaku riječ promišlja, svaki stih nosi duboku i snažnu poruku. Tako u jednom gazelu veli:
O Ti, što Ti je svjetlo odraz znakova Ljubavi
S Tvojim aškom vidljivi postaju znaci Ljubavi
Zar poderana jaka ne svjedoči o mojoj Ljubavi
Nema potrebe da srce potrđuje postojanje Ljubavi.
Put pun opasnosti, a oči i srce izbezumljeni
Pa se stalno umnožavaju teške muke Ljubavi
Izgleda i moja prevaga u društvu lutalica derviša
Nad ljepotama Dženneta razvalina je Ljubavi
Hikmete, ja sam onaj sjajni dragulj prema Allahu
U mojoj su prirodi odbljesci beskrajne Ljubavi.
Jedan drugi gazel, koji smo odabrali iz mnoštva, kazuje muke Hikmeta derviša i njegovo razmišljanje o Svevidom, na jedan poseban, malo neobičan način. Ogledalo, naravno kao simbol, odražava stanje «batina» i «zahira» (vidljivog i nevidljivog, odnosno unutarnjeg i vanjskog). Pjesnik u težnji da nađe put do Istine, u osami meditira i nastoji da spozna:
Ružnoću i ljepotu na svijetu ogledalo odražava
Slike dobra i zla ogledalo potcrtava
Jezikom svojim ukazuje na njihova nastojanja
U tom razmišljanju svijet je odraz Allahova postojanja
Potvrdu o dokazu Jednosti ogledalo osvjetljava
Pa šta, ako bi se učeni ponosio nad darom spoznaja
Svakako, ogledalo čini gordim ljepotana
Srca prosvijetljenih ne mogu se izbaviti od tegoba i kajanja
Svakoga časa po svijetu širi ogledalo ta slamanja
Šta će biti ako zlobnika pogodi čistota moga srca
Hikmete, ogledalo uvijek rastuži one obraza crnoga.
Vino kao duhovno piće, često je zastupljeno u divanskim stihovima, pa ga kao simbol opijenosti prema Bogu i Hikmet koristi. Mejhana je zapravo tekija, u kojoj šejh nudi čašu i upućuje kako stići do spoznaje. Ovakve pjesme, za onoga ko ne zna da su izrazito sufijske doimaju se kao anakreonske. I Hikmet nam je u svom Divanu ponudio dosta takvih stihova, od kojih izdvajamo, ovu nešto dužu, koja pokazuje Hikmetovo poznavanje sufijske misli.
5.
Krčmaru, pohiti, s pićem i mezom sofru pripremi
Iznesi vino prozirno, mahmuran sam od čaše Ljubavi
Neka se piće rumeno u družinu Ljubavi vrati
Da je taj nestalni svijet u odumiranju, hajd’ pokaži
U zboru vesele družine stalno čašom kruži
Na ovom svijetu prolaznom neka se vino toči
Ej pupoljče nježni, pokaži sjaj svojih ljepota
Neka je vidljiv bljesak u zanosu Tvojih osmijeha
Podigni veo sa solufa, s bijelog lica svoga
Napuni sjajem i krasotom taj svijet tmina
Nek’ taj prazni svijet daleko bude od varljivog pogleda tvoga
Otkri Svoje zanosne oči snovina opijene
Uz naj, kanun, ud, ćemane i rebat zasviraj
Zapjevaj sviraču, pa i onako je ovaj svijet prazna priča
Napusti želje i zanos sa slavom Hikmete!
Ne žudi puno za tim, niti se uzbuđuj stoga.[5]
[1] Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, drugo izd. Sarajevo, 1996.
[2] Hersekli Arif Hikmet-bey: Divan, Istanbul, 1334.g.h. (1913)
[3] Safvet-beg Bašagić: Nav. djelo, str. 211.
[4] Isto
[5] Sve Hikmetove pjesme preveli su prof. Salih Trako i L. HADŽIOSMANOVIĆ
www.preporod.com
